Roman Mihaila Šolohova "Tihi Don" jedno je od najvećih djela ne samo ruske, već i cijele svjetske književnosti. Napisan u žanru realizma, roman o kozačkom životu tijekom Prvog svjetskog rata i građanskog rata učinio je Šolohova svjetski poznatim piscem.
Šolohov je uspio pretvoriti priču o životu relativno malog sloja ljudi u epsko platno koje prikazuje duboke promjene u dušama svih ljudi uzrokovane vojnim i političkim potresima. Likovi Tihog Dona ispisani su nevjerojatno živopisno, u romanu nema "crnih" i "bijelih" junaka. Pisac je uspio, koliko je to bilo moguće u Sovjetskom Savezu tijekom pisanja Tihog Dona, izbjeći "crno-bijele" ocjene povijesnih događaja.
Glavna je tema romana, naravno, rat koji je prerastao u revoluciju, koja je pak prerasla u novi rat. No, u "Tihom Donu" spisateljica je mogla obratiti pažnju na probleme moralne potrage i odnosa između očeva i djece, bilo je mjesta u romanu i ljubavnim tekstovima. A glavni je problem problem izbora, koji se iznova suočava s likovima romana. Štoviše, često moraju birati između dva zla, a ponekad je izbor čisto formalni, iznuđen vanjskim okolnostima.
1. Sam Sholokhov je u intervjuu i autobiografskim bilješkama početak rada na romanu "Tihi Don" pripisao listopadu 1925. godine. Međutim, pažljivo proučavanje spisateljevih rukopisa ispravilo je ovaj datum. Doista, u jesen 1925. Šolohov je počeo pisati djelo o sudbini Kozaka u revolucionarnim godinama. No, na temelju skica, ovo bi djelo moglo postati maksimalna priča - njegov ukupni volumen teško bi premašio 100 stranica. Shvativši da se tema može otkriti samo u mnogo većem djelu, književnik je napustio rad na tekstu koji je započeo. Šolohov se usredotočio na prikupljanje činjeničnog materijala. Rad na "Tihom Donu" u postojećoj verziji započeo je u Vyoshenskoj 6. studenog 1926. I ovako je datiran prazan list. Iz očitih razloga, Sholokhov je propustio 7. studenog. Prvi redovi romana pojavili su se 8. studenog. Rad na prvom dijelu romana završen je 12. lipnja 1927. godine.
2. Prema izračunima slavnog povjesničara, pisca i istraživača djela M. Šolohova Sergeja Semanova, u romanu „Tihi Don“ spominju se 883 lika. Njih 251 su stvarne povijesne ličnosti. Istodobno, istraživači nacrta Tihog Dona primjećuju da je Šolohov planirao opisati još nekoliko desetaka ljudi, ali ih ipak nije uključio u roman. I naprotiv, sudbine stvarnih likova u životu su se više puta ukrstile sa Šolohovom. Dakle, vođa ustanka u Vyoshenskaya Pavel Kudinov, zaključen u romanu pod svojim imenom, pobjegao je u Bugarsku nakon poraza ustanka. 1944. godine, nakon dolaska sovjetskih trupa u zemlju, Kudinov je uhićen i osuđen na 10 godina logora. Nakon odsluženja kazne, prisilno je vraćen u Bugarsku, ali je od tamo uspio stupiti u kontakt s MA Sholokhovom i doći u Vyoshenskaya. Pisac se mogao predstaviti romanu - kao 14-godišnji tinejdžer živio je u Vyoshenskoj, u samoj kući u blizini koje se udovica ubijenog kozačkog časnika Drozdova brutalno obračunala s komunistom Ivanom Serdinovim.
3. Govor o tome da Sholokhov nije pravi autor Tihog dona započeo je 1928. godine, kada se tinta još nije osušila na primjercima listopadskog časopisa, u kojem su tiskana prva dva sveska. Aleksandr Serafimovič, koji je tada uređivao Oktyabr, objasnio je glasine sa zavišću i smatrao da je organizirana kampanja za njihovo širenje. Doista, roman je izlazio šest mjeseci, a kritičari jednostavno nisu imali vremena u potpunosti analizirati tekst ili radnju djela. Vrlo je vjerojatna i namjerna organizacija kampanje. Sovjetski pisci tih godina još nisu bili ujedinjeni u Sindikat književnika (to se dogodilo 1934.), već su bili u desetak različitih sindikata i udruga. Glavni posao većine ovih udruga bilo je progonstvo natjecatelja. Oni koji su željeli uništiti kolegu iz zanata među kreativnom inteligencijom bili su u svakom trenutku dovoljni.
4. Ono što se naziva, iznenada, Sholokhov je zbog svoje mladosti i porijekla optužen za plagijat - do objavljivanja romana nije imao niti 23 godine, od kojih je većina živjela u dubokoj, po mišljenju javnosti glavnog grada provinciji. S gledišta aritmetike, 23 godine zapravo nisu godine. Međutim, čak i u godinama mira u Ruskom Carstvu, djeca su morala odrasti puno brže, a kamoli godine revolucija i građanskog rata. Vršnjaci Šolohova - oni koji su uspjeli doživjeti ovu dob - imali su ogromno životno iskustvo. Zapovijedali su velikim vojnim jedinicama, upravljali industrijskim poduzećima i teritorijalnim vlastima. Ali za predstavnike "čiste" javnosti, čija su djeca u dobi od 25 godina nakon završetka sveučilišta tek počinjala smišljati što učiniti, Šolohov s 23 godine bio je neiskusan tinejdžer. Za one koji posluju ovo je bilo doba zrelosti.
5. Dinamika rada Šolohova na "Tihom Donu" može se jasno vidjeti iz korespondencije autora koji je radio u svojoj rodnoj zemlji, u selu Bukanovskaja, s moskovskim urednicima. U početku je Mihail Aleksandrovič planirao napisati roman iz 9 dijelova, 40 - 45 tiskanih listova. Ispalo je isto djelo u 8 dijelova, ali za 90 tiskanih listova. Plaće su također značajno porasle. Početna stopa iznosila je 100 rubalja po tiskanom listu, što je rezultiralo time da je Sholokhov primio po 325 rubalja. Napomena: jednostavnim riječima, da biste tiskane listove preveli u uobičajene vrijednosti, morate njihov broj pomnožiti s 0,116. Dobivena vrijednost približno će odgovarati tekstu ispisanom na A4 listu od 14 fontom s razmakom od jednog i pol.
6. Objavljivanje prvog sveska "Tihi Don" proslavilo je ne samo tradicionalna upotreba jakih pića. Pokraj trgovine s mješovitom robom, koja je kupovala hranu i piće, nalazila se trgovina "Kavkaz". U njemu je Mihail Aleksandrovič odmah kupio Kubanku, burku, bešmet, remen, košulju i bodeže. U toj je odjeći prikazan na naslovnici drugog sveska u izdanju Roman-Gazete.
7. Argument o nevjerojatnoj mladosti autora Tihog Dona, koji je u 26. godini završio treću knjigu romana, u potpunosti opovrgavaju čak i čisto književne statistike. Aleksandar Fadeev napisao je "Izlijevanje" u dobi od 22 godine. Leonid Leonov u istoj dobi već se smatrao genijem. Nikolaj Gogolj imao je 22 godine kada je napisao Večeri na farmi u blizini Dikanke. Sergej Jesenjin s 23 godine bio je popularan na razini trenutnih pop zvijezda. Kritičar Nikolaj Dobrolyubov već je umro u dobi od 25 godina, nakon što je uspio ući u povijest ruske književnosti. I nisu se svi književnici i pjesnici mogli pohvaliti formalnim obrazovanjem. Ivan Bunin je do kraja svog života, poput Šolohova, vodio četiri razreda u gimnaziji. Isti Leonov nije primljen na sveučilište. Čak i bez upoznavanja s djelom, iz naslova knjige Maksima Gorkog "Moja sveučilišta" može se naslutiti da autor nije uspio s klasičnim sveučilištima.
8. Prvi val optužbi za plagijarizam zaspao je nakon što je posebna komisija koja je djelovala pod vodstvom Marije Uljanove, primivši od Šolohova nacrte romana "Tihi Don", nedvosmisleno utvrdila autorstvo Mihaila Aleksandroviča. U svom zaključku, objavljenom u Pravdi, komisija je zamolila građane za pomoć u utvrđivanju izvora klevetničkih glasina. Mali nalet "dokaza" da autor romana nije Šolohov, već poznati književnik Fjodor Krjukov, dogodio se tridesetih godina prošlog stoljeća, ali zbog neorganiziranosti kampanja je brzo zamrla.
9. "Tihi Don" počeo se prevoditi u inozemstvo gotovo odmah nakon objavljivanja knjiga u Sovjetskom Savezu (1930-ih autorska prava još nisu postala fetiš). Prvi prijevod objavljen je u Njemačkoj 1929. godine. Godinu dana kasnije, roman je počeo izlaziti u Francuskoj, Švedskoj, Holandiji i Španjolskoj. Konzervativna Britanija počela je čitati Tihi Don 1934. godine. Karakteristično je da je u Njemačkoj i Francuskoj djelo Šolohova objavljeno u odvojenim knjigama, a na obalama maglovitog Albiona "Tihi Don" tiskan je u komadima u nedjeljnom izdanju Sunday Timesa.
10. emigrantski krugovi primili su „Tihi Don“ s neviđenim entuzijazmom za sovjetsku književnost. Štoviše, reakcija na roman nije ovisila o političkim preferencijama. I monarhisti, i pristaše i neprijatelji sovjetskog režima govorili su o romanu isključivo u pozitivnim tonovima. Glasine o plagijarizmu koje su se pojavile ismijane su i zaboravljene. Tek nakon što su emigranti prve generacije, uglavnom, otišli u drugi svijet, njihova su djeca i unuci ponovno zavrtjeli točak klevete.
11. Šolohov nikada nije čuvao pripremni materijal za svoja djela. Isprva je palio skice, skice, bilješke itd. Jer se bojao podsmijeha kolega - kažu, kažu, priprema se za klasike. Tada je to postala navika, pojačana pojačanom pažnjom NKVD-a. Ta se navika sačuvala do kraja njegova života. Čak i bez mogućnosti kretanja, Mihail Aleksandrovič je u pepeljari spalio ono što mu se nije sviđalo. Zadržao je samo konačnu verziju rukopisa i njegovu strojopisu. Ova je navika za pisca imala veliku cijenu.
12. Novi val optužbi za plagijarizam pojavio se na Zapadu, a sovjetska inteligencija disident uhvatila ga je nakon dodjele Nobelove nagrade M. A Sholokhovu. Nažalost, ništa nije moglo odbiti ovaj napad - nacrti Tihog Dona, kako se ispostavilo, nisu sačuvani. Rukopisni nacrt, koji se čuvao u Vyoshenskoj, Šolohov je predao lokalnom NKVD-u, ali je regionalni odjel, poput Šolohove kuće, bombardiran. Arhiva je bila razbacana ulicama, a crvenoarmejci su uspjeli prikupiti nešto doslovno od letaka. Bilo je 135 listova, što je malo za rukopis opsežnog romana.
13. Sudbina "čistog" nacrta slična je radnji dramskog djela. Davne 1929. godine, nakon što je rukopis predao komisiji Marije Uljanove, Šolohov ga je ostavio svom prijatelju književniku Vasiliju Kuvaševu, u čijoj je kući boravio po dolasku u Moskvu. Početkom rata Kuvašev je otišao na frontu i, prema riječima njegove supruge, rukopis je ponio sa sobom. 1941. Kuvašev je zarobljen i umro od tuberkuloze u logoru za ratne zarobljenike u Njemačkoj. Rukopis se smatrao izgubljenim. U stvari, rukopis nije dospio ni na jedan front (tko će pozamašan rukopis povući naprijed u krpici?). Ležala je u Kuvaševu stanu. Supruga književnice Matilda Chebanova gajila je ljutnju prema Sholokhovu, koji bi, prema njezinu mišljenju, mogao olakšati premještaj njezina supruga iz pješaštva na manje opasno mjesto. Međutim, Kuvašev je zarobljen, više nije bio obični pješak, već je pod pokroviteljstvom Šolohova postao ratni dopisnik i časnik, što mu, nažalost, nije pomoglo - opkoljena je cijela vojska. Čebanova, koju su Šolohova djeca zvala "teta Motya", čak je iz prednjih pisama svog supruga istrgnula mjesta na kojima ga je zanimalo je li ona dala rukopis Šolohovu. Već tijekom godina perestrojke, Čebanova je pokušala prodati rukopis Tihog Dona uz posredovanje novinara Leva Kolodnyja. Cijena je u početku iznosila 50 000 USD, a zatim je porasla na 500 000 USD. 1997. Akademija znanosti nije imala takav novac. Proka i Čebanova i njezina kći umrle su od raka. Nećakinja Čebanova, koja je naslijedila imovinu preminulog, predala je rukopis Tihog Dona Akademiji znanosti za nagradu od 50.000 dolara. Dogodilo se to 1999. godine. Prošlo je 15 godina od smrti Šolohova. Teško je reći koliko je godina progona oduzelo piscu.
14. Što se tiče broja ljudi kojima je pripisano autorstvo Tihog Dona, Mihail Aleksandrovič Šolohov očito je vođa među ruskim književnicima. Može se nazvati "ruski Shakespeare". Kao što znate, autor "Romea i Julije" i drugih djela od svjetske važnosti također je pobudio i izaziva velike sumnje. Postoje čitava društva ljudi koja vjeruju da su umjesto Shakespearea drugi ljudi pisali, sve do kraljice Elizabete. Takvih je "stvarnih" autora oko 80. Šolohovljev je popis kraći, ali optužen je i za plagijat samo jednog romana, a ne za sve svoje radove. Na popisu stvarnih autora "Tihog Dona" u različitim godinama nalazili su se već spomenuti A. Serafimovič i F. Krjukov, kao i umjetnik i kritičar Sergej Goloushev, Šolohovljev punac (!) Petar Gromoslavski, Andrej Platonov, Nikolaj Gumiljov (snimljeno 1921.), Don pisac Viktor Sevsky (snimljen 1920.).
15. "Tihi Don" samo je u SSSR-u pretisnut 342 puta. Izdvaja se izdanje iz 1953. godine. Urednik izdanja bio je Kirill Potapov, Šolohovljev prijatelj. Očito je, vođen isključivo prijateljskim razmatranjima, Potapov izvršio više od 400 uređivanja romana. Ogromna većina Potapovih inovacija nije se ticala stila ili pravopisa, već sadržaja romana. Urednik je učinio rad više "crvenim", "prosovjetskim". Primjerice, na početku 9. poglavlja 5. dijela umetnuo je fragment od 30 redaka koji govori o trijumfalnom pohodu revolucije širom Rusije. U tekstu romana Potapov je Donu dodao i telegrame sovjetskih vođa koji se nimalo ne uklapaju u tkivo pripovijesti. Urednik je Fedora Podtyolkova pretvorio u vatrenog boljševika iskrivljujući njegov opis ili riječi koje je napisao Sholokhov na više od 50 mjesta. Autor "Tihog Dona" bio je toliko ogorčen Potapovljevim radom da je na dugo prekidao odnose s njim. I objava je postala rijetkost - knjiga je tiskana u vrlo maloj nakladi.
