Roman u stihu "Eugene Onegin" postao je prava revolucija u ruskoj književnosti. I s gledišta radnje, i s gledišta jezika, i kao način samoizražavanja autora, "Eugene Onegin" nema analoga u ruskoj književnosti. Dovoljno je pročitati pjesnička djela koja su stvorili Puškinovi prethodnici da bismo shvatili da sve teze o razvoju ruske književnosti, koje njeguje sovjetska, prije svega kritika, nisu ništa drugo nego uklapanje dokaza unaprijed određenog rezultata.
Rad napisan - naravno, ne bez rezervi - na živom jeziku, oštro se razlikovao od već dostupnih primjera. Kritičari, koji su "Eugena Onjegina" doživljavali prilično dvosmisleno, optužili su Puškina za takve stvari kao što su kombiniranje riječi "seljak" i "trijumfalno" u jednom retku - uobičajena riječ, prema konceptima tadašnje poezije, nije se mogla kombinirati s visokim glagolom "trijumfirati". Izraz "ledena prašina da mu posrebri dabrovu ogrlicu" uopće se nije mogao upotrijebiti u poeziji, jer je dabrova ogrlica vulgarna stvar, nisu je nosili ni Orest, ni Zeus, ni Ahilej.
Pet rubalja po poglavlju + 80 kopejki za otpremu. Da je Stephen King pažljivo proučavao povijest ruske književnosti, bio bi najbogatiji
"Eugene Onegin" postao je proboj kako u zapletu, tako i u vlastitom jeziku, i time što autor, opisujući likove, ne bježi iznijeti svoje mišljenje. Puškin je ne samo iznio određenu radnju, već je i potkrijepio njezin razvoj, psihološki objasnio postupke junaka. A čitava se autorska struktura temelji na snažnoj osnovi znanja o svakodnevnom životu, čija kruta pravila nisu malo pridonijela neovisnom ponašanju likova. Evo Onjeginove potrebe da ode u selo, i „Ja sam drugome dan“, i „Ljubav je prošla, pojavila se muza“. A Puškin je istodobno želio pokazati da volja neke osobe nešto znači. To se posebno jasno vidi u redovima koji su, kao, natpis za Lenskog.
Evo nekoliko činjenica koje mogu pomoći u boljem razumijevanju jednog od najvećih djela ruske književnosti i povijesti njegovog nastanka:
1. Puškin nije imao niti jednu ideju radnje za "Eugena Onjegina". U jednom od pisama žali se da je Tatiana "pobjegla" s njim - udala se. Ipak, pjesnikov talent je toliko velik da djelo izgleda čvrsto, poput monolita. Puškinova karakterizacija "zbirka šarenih poglavlja" odnosi se na kronologiju publikacije, jer je svako poglavlje objavljeno zasebno.
2. Naknada AS Puškina za roman u stihu iznosila je 12 000 rubalja. Odnosno, za svaki redak (ima ih nešto više od 7.500) pjesnik je dobio oko 1,5 rubalja. Prilično je teško izračunati točnu protuvrijednost Puškinove zarade u današnjim rubljama - i cijene i troškovi bili su različiti. Ako pođemo od cijena jednostavnih prehrambenih proizvoda, Puškin bi sada dobio oko 11-12 milijuna rubalja. Pjesniku je trebalo više od 7 godina da napiše roman.
3. Često možete naići na tvrdnju da je Puškin vrlo dobro precizno opisao svakodnevnu stranu plemenitog života tih godina. Belinski je općenito pisao o romanu kao enciklopediji ruskog života. U Eugena Onjegina zaista ima dovoljno opisa redova svakodnevnog života, ali već pola stoljeća nakon što je roman objavljen, mnoge su osobine svakodnevnog života čitateljima postale nerazumljive.
4. Memoari i prepiska suvremenika svjedoče o psihološkoj točnosti opisa likova u Eugeniju Onjeginu. Doslovno su deseci ljudi vjerovali da ih je Aleksander Sergeevič "registrirao" u romanu. No, zloglasni Wilhelm Kuchelbecker otišao je najdalje. Prema Kyukhliju, Puškin se prikazao na slici Tatjane.
5. Unatoč očitom dalekosežnom zaključku Kuchelbeckera, Puškin je jedan od glavnih likova vlastitog romana. I u tome je posebna čar djela. Autor se neprestano upušta u svoje primjedbe, objašnjenja i objašnjenja, čak i tamo gdje to uopće nije potrebno. Šetajući uokolo, Puškin uspijeva ismijati plemenite običaje, objasniti postupke junaka i priopćiti svoj stav prema njima. I sve ove eskapade izgledaju vrlo prirodno i ne trgaju tkivo pripovijesti.
6. Često se u romanu spominju dugovi, zaloge itd., Tijekom godina romana bili su pošast ne samo plemića srednje klase, već i bogatih. Za to je neizravno bila kriva država: plemići su uzimali novac od Državne banke za sigurnost posjeda i kmetova. Kredita je ponestalo - uzeli su novi, za sljedeće imanje ili sljedeće "duše". Također su se koristili privatni zajmovi s 10-12% godišnje.
7. Onegin nije služio nigdje dan, što je bilo samo teoretski moguće. Kao i obično, plemići su išli u vojsku. Civilna služba, izuzev brojnih područja poput diplomacije, bila je manje cijenjena, ali gotovo su svi negdje služili. Plemići koji su dali otkaz nakon nekoliko godina službe, u društvu su bili iskošeni i neprijateljski raspoloženi prema vlasti. I na poštanskim postajama bili su opskrbljeni s najmanje konja, i posljednje, ali ne najmanje važno.
8. Poglavlje XXXIX u sedmom dijelu nije propušteno i nije ocrnjeno od cenzure - Puškin ga je uveo kako bi pojačao dojam o duljini Larinova putovanja u Moskvu.
9. O prijevozu: idite „sami“ - koristite vlastite konje i zaprege. Dugo, ali jeftino. "U pošti" - mijenjati konje na posebnim poštanskim postajama, gdje oni možda ne bi postojali, a pravila su bila prilično stroga. Skuplje, ali općenito brže. "Ispusna posada" - tadašnji strani automobil. "Boyarsky cart" - kočija saonicama. Dolaskom u Moskvu kočije su bile skrivene, a unajmljene su "civilizirane" kočije.
Kočije snijega se ne boje. Odmah se vidi ...
10. Onjegin s razlogom hoda nasipom u jedan sat. U to je vrijeme car Aleksandar I. krenuo u nepromjenjivu šetnju koja je na nasip privukla stotine predstavnika svijeta.
11. "Nema više prostora za ispovijedi ..." od lopte. Zapravo, praktički jedino mjesto na kojem su mladi mogli razgovarati bez nadzora i znatiželjnih uši bila je plesna dvorana. Držanje lopti i ponašanje sudionika bilo je strogo regulirano (u 1. poglavlju Onjegin se pojavljuje na balu u visini mazurke, odnosno nedopustivo je kasno), ali ples je omogućio, kao da se povukao među bučnom mnoštvom.
12. Analiza Onjeginova dvoboja s Lenskim i okolnosti koje su mu prethodile pokazuje da je upravitelj dvoboja Zaretsky iz nekog razloga bio zainteresiran za krvavi ishod. Pravila su naredila upravitelju da pokuša postići miran ishod u svakoj od nekoliko faza koje su prethodile stvarnom dvoboju. Čak i na mjestu borbe, nakon što je Onjegin zakasnio na sat vremena, Zaretsky je mogao otkazati dvoboj (pravila su dopuštala ne više od 15 minuta kašnjenja). A pravila samog pucanja - koja su se približavala do 10 koraka - bila su najokrutnija. U takvim borbama često su patila oba sudionika.
13. S obzirom na Onjeginov stav prema Lenskom, koji autor karakterizira kao ljubav, nije nam jasno zašto Onjegin nije prkosno pucao po njemu? Evgeny nije imao takvo pravo. Pucanj u zrak već je bio razlog dvoboja, jer je neprijatelju oduzeo izbor - u to je vrijeme bila neprihvatljiva stvar. Pa, prije Onjegina udarca, duelisti su prešli 9 koraka (prvo 4, pa još 5), odnosno između njih je ostalo samo 14 koraka - smrtonosna udaljenost ako je ljutnja Lenskog prejaka.
10 koraka dalje ...
14. Mladi Onjegin, jedva stigavši u Sankt Peterburg, ošišao se "po posljednjoj modi". Tada je to bila kratka frizura u engleskom stilu, za koju su francuski frizeri uzeli 5 rubalja. Za usporedbu: zemljoposjednička obitelj, koja se zimi kreće od Nižnjeg Novgoroda do Sankt Peterburga vlastitim prijevozom, uklapa se u cijenu od 20 rubalja, putujući s dva tuceta kočija i kočija. Prosječna stanarina kmetovskog seljaka bila je 20-25 rubalja godišnje.
15. U strofi X poglavlja 2, Puškin maestralno ismijava rime uobičajene među pjesnicima klasicistima „mjesec je čist“, „poslušan, prostodušan“, „spokojan, nježan“, „boja - godine“ itd.
16. Knjige se u romanu spominju samo tri puta, a riječ je o djelima 17 autora bez ikakve sistematizacije.
17. Nepoznavanje ruskog jezika plemića iz 19. stoljeća sada se smatra uobičajenim. Dakle, Puškinova Tatjana "nije dobro znala ruski jezik". Ali to nije tako jednostavno. Tada je književni ruski jezik bio vrlo loš u pogledu broja djela. Suvremenici spominju Karamzinovu "Povijest" i nekoliko književnih djela, dok je književnost na stranim jezicima bila vrlo raznolika.
18. Nevina crta o jatima čavki na križevima moskovskih crkava izazvala je bijes mitropolita Filareta, koji je o tome pisao A. Kh. "Progonitelj Puškina". Cenzor kojeg je pozvao šef III podružnice rekao je Benckendorffu da će čavke koje sjede na križevima vjerojatnije spadati u nadležnost policijskog šefa nego pjesnika ili cenzora. Benckendorff nije zadirkivao Filareta i jednostavno je napisao da stvar nije vrijedna pozornosti tako visokog hijerarha.
A. Benckendorff je beskrajno širio trulež protiv Puškina, otplaćujući njegove dugove i braneći se pred crkvom ili cenzurom
19. Unatoč zahtjevima javnosti i ogorčenju kritičara (kasnije je Belinski u kritičkom članku o tome postavio 9 retoričkih pitanja u nizu), Puškin nije završio radnju Eugena Onjegina. I ne zato što je namjeravao napisati "Eugene Onegin-2". Već u redovima posvećenima Lenskyjevoj smrti, autor odbacuje predodređenost bilo kojeg života. Za svakog čitatelja završetak "Eugena Onjegina" trebao je postati individualan u mjeri u kojoj razumije njegovo djelo.
20. Tu je navodno 10. poglavlje "Eugene Onegin", koje su obožavatelji sastavili iz preživjelih nacrta Puškina. Sudeći prema njegovom sadržaju, pjesnikovi su štovatelji bili nezadovoljni patetikom glavnog dijela romana. Vjerovali su da se Puškin boji cenzure i represije te su stoga uništili tekst koji su uspjeli obnoviti herojskim radom. Zapravo, postojeće „10. poglavlje“ „Eugena Onjegina“ uopće ne odgovara glavnom tekstu romana.
